Mali Ivica imao je već tri godine, a još nije progovorio. Vodili ga roditelji kod doktora, vidovnjaka, nadri-liječnika, ali ništa nije pomoglo. Jedno jutro dok su svi bili oko stola mali povikne: Deda! Svi poskakaše od sreće i slaviše dugo u noć, a slijedeće jutro umre deda. Preneraziše se svi, nastade muk i mali opet ne reče ni riječ do sljedeće godine kad jedno jutro povika: Baba! Poveseliše se ukućani, ali ih i strah uhvati... i tako slijedeće jutro nađu babu mrtvu u krevetu, pokopaše je, a mali opet godinu dana ne reče ni jednu jedinu riječ. Kad se godina od zadnje riječi približila, muž i žena zabrinuto razgovaraju. Kaže muž: Pa neće valjda sad progovoriti, nitko od familije nije živ osim nas roditelja?! Sljedeće jutro mali za doručkom vikne: Tata! Otac na to padne u debelu depresiju. Ode u grad i napije se k'o svinja. Obišao sva mijesta koja su mu išta značila i uvečer se mrtav pijan uvuče u krevet. Sljedeće ga jutro budi žena, a on još onako pripit priupita: Kaži mi, jel' sam ja to na onom svijetu? A žena će na to: Ma oblači se brže, umro je susjed Marko!